U marginalijama jedne buduće povijesti hrvatskog novinarstva, Hloverka Novak Srzić biti će zapamćena ne samo kao redikulumka koja je svjesna neumitnog odlaska sa vodećih pozicija Hrvatske radio-televizije obnažena vlastitom histerijom  rikala: "Kraljica sam TV-ekrana, nitko nije kao ja, slobodno to napišite. Bit ću kraljica i kad budem brala masline, za razliku od onih s flasterima…", već i kao agent onog mišljenja koji je oduvijek vlastiti stav tražilo u fijokama službi autoritarne i represivne prirode, kako u prijašnjem tako i u ovom načelno demokratskom sustavu. Radi se tu o izvornom promotoru fenomena formiranja javne svijesti u Hrvata koje je vodeću nacionalnu televizijsku kuću od početka nastojala ustrojiti po konceptu «katedrale duha», dakle, kao sveto medijsko ognjište svakog hrvatskog domaćinstva kojega se ni Mile Budak ne bi postidio. Uz to, izvrstan je to primjer provincijalne svijesti koja je svoje pozicije zadobila zahvaljujući kadrovskim križaljkama Tuđmanove poslušničke elite, i naricanjima o navodnom ne-hrvatstvu brojnih novinara i redakcija gdje se pojavljivala kao egzekutor i prava «domovinska sila» za uvođenje reda, sve po redu još od Večernjaka pa do HTV-a. Kad se sjetimo njenih intervencija glede emisija Denisa Latina koje su zgrozile javnost, onda aktualna smjena urednice Ane Jelinić koju je u svom stilu naredila Hloverka Novak Srzić zbog razgovora o mafijokraciji u Hrvatskoj sa politologom Darkom Petričićem, i nije bogzna kakvo iznenađenje. Dio je to istog obrasce za lakiranje Hrvatske slike svijeta u kojoj Hloverkica sudjeluje od početka. Naprosto kod nje ne prolazi ništa što je nepoćudno za mozgove (a posebno za mozak Markice Rebića), okupljene svojedobno u Uredu pomoćnika ministra obrane za sigurnost. Naime, ista je to institucija koja ju je još aktom od 12. svibnja 1997. godine predložila za čin počasne bojnice. Iako je još uvijek nejasno dokle je njeno promaknuće stiglo, izvjesno je kako je ono još istog mjeseca te davne 1997. predano «Vojnom kabinetu Ureda predsjednika na nadležno postupanje». Shodno takvim uzorima i radnom okruženju, posve je razvidno kako gospođi Hloverki Novak Srzić nisu bliska mišljenja koja odudaraju ili su u suprotnosti sa onima koje prevladavaju u uredima u kojima je ona ne samo rado viđen gost, već je drže toliko zaslužnom za funkcioniranje njihova aparata da bi je rado nagradili «činom počasne bojnice». Očito je kako se radi o nadahnuću koje je umnogome obilježilo lik i djelo potencijalne počasne bojnice Hrvatske vojske, i također, glavne urednice nacionalne dalekovidnice. Kad se k tome doda kako ista o sebi drži da je ujedno i «Kraljica TV ekrana» onda bi joj svakako trebalo dodijeliti makar epizodnu ulogu u novom nastavku filma «Balkanski špijun». Nama ostalima, na sreću pošteđeni tog moralnog i profesionalnog denuncijantskog gulaga, predstoji po vlastitom izboru slušanje Boine izvedbe - Rajska djevo, kraljice Hrvata.

Medijski urnebes i prateće poruke glede aktualnog izbora za novog hrvatskog predsjednika u svakome pogledu predstavljaju lice i naličje već prije ofucane propagandne, pa paradoks predstavljanja aktera tih težnji svjedoče ponajprije o tragikomičnosti cijele situacije. Ne radi se tu samo o fantastičnim obećanjima, već i o posve neukusnim uvlačenjima tzv. političkih ličnosti javnosti, to jest, potencijalnim biračima. Tako osim što se našao ponukanim da na velika zvona udari kako je «sve što ima stekao vlastitim radom», Nadan Vidošević na vlastitim web stranicama donosi plaćeni članak kako je u bazenu neke banke «ronio sa slijepom djecom». Navodi se i to kako su djeca bila «dobro raspoložena», ali nije sigurno da li je i gospodin Vidošević tome na ikoji način pridonio, jer za to već od prije postoji poseban program.  Dakle, on se samo uguzio na jedan takav tretman kako bi naglasio svoje navodne «humanističke sklonosti». Zamalo da se u cijeloj toj pritupoj lakirovci lika i dijela spomenutog predsjedničkog kandidata, koji eto i zakinute i invalidne osobe pronalazi kao svoju izbornu bazu, iščitava ona mesijanska poruka kako će u «novom svijetu» (Čitaj: Kad Nadan bude predsjednik) – i slijepi progledati.

Za razliku od Vidoševića čiji je politički pedigre izrastao iz banalne anonimnosti, predsjednički kandidat HDZ-a, dr. Andrija Hebrang, očigledno da po svome bajatom političkom habitusu dolazi iz redova političke vrhuške koja se danas sve češće samo-prepoznaje u brojnim aferama i korupcijskim djelima što pune novinske stupce. Ne mislim da je pri tome i sam dr. Hebrang akter tih skandala, već da kao dužnosnik najveće hrvatske političke stranke nikada nije imao snage da obračuna sa «mangupima u vlastitim redovima», a kamo s čime ozbiljnijim. To se potvrđuje i nedavnim aktualnim slučajem imenovanja Borislava  Škegere u vladino savjetodavno tijelo za gospodarska pitanja. Podsjetimo se kako se radi o tipu najpoznatijem u javnosti po tome što je za vrijeme jednog govora pokojnog predsjednika dr. Tuđmana tadašnjim ministrima što je isti i bio, i što su snimile televizijske kamere, ukrao bocu pića sakrivši je ispod sakoa. U tome je trenutku taj događaj u svemu oslikavao realnu sliku Lijepe naše: - Dok Tuđman drži visokoparne govore o ponosnoj i europskoj Hrvatskoj, ministri kradu čak i mrvice sa stola. Živjeli!

Tako Hebrang ni sada ne reagira na sve mane i propuste u vlastitim redovima, već se ponajviše bavi svojim političkim konkurentima. Najčešća meta njegovih osuda je aktualni zagrebački gradonačelnik i nezavisni politički kandidat Milan Bandić za kojeg je, prilikom posjeta dubrovačkom biskupu Želimiru Puljiću, Hebrang rekao:  «Ne vidim niti jednog razloga zašto bi Kaptol podržao jednog ljevičara, čovjeka koji je do devedesete bio komunist, nije se stavio na stranu obrane Hrvatske i koji je prespavao Domovinski rat. Kao gradonačelnik Zagreba vodio je 'lijevu' politiku, nije postavio spomenik Tuđmanu u Zagrebu, ukinuo je Trg hrvatskih velikana. Bandić je ljevičar..»  Podsjetimo se kako je Hebrang također odrastao i odgojen u ljevičarskoj obitelji, te daje njegov otac Andrija Hebrang bio član KPJ-u od 1919. godine, a 1942. godine postao je i politički sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske. Nestao je u političkim čistkama nakon zahlađenja političkih odnosa sa Staljinom 1948. godine. Tek je za vlasti Hrvatske demokratske zajednice, 1992. godine, hebrangov otac odlukom Sabora RH rehabilitiran i proglašen «žrtvom komunističkog sustava». Stoga i nije neobično što se Hebrang sin, kao dio aparata u kojem egzistiraju raznovrsni Škegre i slični, i kojima je on politički instrument za preuzimanje fotelje predsjednika Republike Hrvatske, boji lijevog populizma Milana Bandića iako ovaj potonji zadnjih godina sve češće medijski ističe kako je veliki vjernik i katolik.

Upravo ovaj potonji predsjednički kandidat, koji na svojim izbornim plakatima samouvjereno ističe «Milan Bandić – hrvatski predsjednik», kao daje to već gotova stvar, donosi u svojim izjavama i zanimljive psihološke ili možda psihijatrijske reference. Tako njegov internetski portal ističe kako se isti kandidira ne zato da bi «postao neko i nešto», već zato što gospodin Bandić već «jeste neko i nešto». Ne mogu se oteti dojmu da u cijeloj toj konstrukciji ne postoji dio one tipične pubertetske narcisoidnosti  koja se u psihološkoj literaturi tumači kao «zaljubljenost u samoga sebe». U tom kontekstu gospodin Bandić, kao budući predsjednik Hrvatske, osim svakojakih obećanja nudi svojoj domovini osim svog «znanja» i «energije» i «svu svoju ljubav» ma što to bilo. Stvarno je upitno kako će stanovništvo reagirati na njegove «ljubavne ponude», i da li bi uopće itko želi da ga Milan Bandić «ljubi». Užas jedan!

Za razliku od Milana Bandića, njegov dojučerašnji partijski kolega dr. Ivo Josipović, od kojeg se kao i od cijelog SDP-a prije spomenuti Bandić i nije rastao u nekoj «ljubavi», ističe kao svoju izbornu uspješnicu naputak kak je Hrvatska «gladna pravde». Valjda zato, «tražeći pravdu», tisuće penzionera i obespravljenih ljudi svakodnevno kopa po kantama za smeće… I da zbog tih ljudi gladnih korice kruha Josippović  organizira Band aid, dobio bi sve pohvale, međutim, ista persona  spomenuti je hepening napravila tek u korist vlastite promocije što ga naravno tek svrstava u red političara «gladnih» vlasti i moći, bez obzira kako će stići do toga cilja. I da, što je još sramotnije. Zamislite, spomenuti band aid za podršku Josipoviću (iako se u pop-kulturi isti termin rabi za koncerte i spektakle za pomoć siromašnima i bolesnima), održan je i snimljen pod naslovom «Put ka sreći». Tog se, dakako, ni Nadan Vidošević ne bi posramio, a kamo li Hebrang ili Bandić.

Na kraju treba istači kako su sva četiri predsjednička kandidata o kojima smo ovdje pisali ustvari solidno ušminkani u svojim javnim pojavljivanjima i kako je posve razvidno da njihove riječi i  kampanju određuju i moderiraju skupo plaćeni reklamni timovi. No unatoč silnome trudu, sve njihove poruke, obećanja i zaklinjanja ne nude nikakav boljitak nikome osim njima samima i njihovom visokom rangu u hrvatskom prehrambenom lancu (za razliku od onih gurnutih na marginu društva i egzistencije). Sve je to glede naših predsjedničkih kandidata manje-više isto, kao u onoj reklami za pseću hranu koja završava porukom kako će vaš kućni ljubimac od nje u svakom smislu prosperirati, pa će čak imati i  - «čvrstu kakicu»!

("Dragi moj stranački druže Ivo")

Aktualno isticanje kandidature Milana Bandića (Grude, BIH, 1955.) za mjesto i ulogu predsjednika Republike Hrvatske, opet je kao i gotovo svaki potez te mnogima sumnjive političke kreature od početka okarakteriziran kao slučaj. Ponajprije zato što je njegova matična politička stranka – SDP, već prije istaknula kao kandidata mlakog i dosadnog Ivu Josipovića čija se politička anonimnost i anemičnost kroz redove te partije mogla nametnuti jedino otužnim birokratskim i nesretnim kadrovskim rješenjima. Bandić, koga je politička karijera od početaka odredila kao političara koji izvrsno koristi svako stanje krize i konflikta, dakle kao slučaj par excellence, a koji pri tome i nikada nije skrivao svoje nadute i arogantne liderske ambicije, nije si mogao, by the way, prispodobiti poželjnijeg oponenta iz vlastitih redova. Ujedno, taj se slučaj može promatrati i kao svojevrsno «kažnjavanje» Zorana Milanovića, aktualnog predsjednika SDP-a, koji je nakon smrti Ivice Račana na unutarstranačkim izborima koristeći lik neokaljanog i pravovjernog pomalo umišljenog političkog pionira nažalost ne odveć politički mudrog, nadmašio Bandića postavši lider te političke partije. Očito je kako je tada time Bandiću ozbiljno nagrižena sujeta, ali ne i stvarna politička moć, pa je on na posljednjim lokalnim baš kao kandidat SDP-a izabran za zagrebačkog gradonačelnika. Isticanjem svoje kandidature Bandić tako ne samo da pretendira na mjesto novog hrvatskog predsjednika, već istovremeno dovodi SDP u stanje duboke krize i podvojenosti. Dakle, upravo na onaj teren gdje se on i njegova ekipa najbolje snalazi i kojem politička indolencija Zorana Milanovića zasigurno više koristi nego šteti. Čak i ako ne bude izabran za predsjednika, Bandić je već profitirao svojim potezom jer se može očekivati da će mu se prikloniti dovoljno članova SDP-a, pa bi on u budućnosti mogao ako ne preuzeti spomenutu stranku, a onda bar dio iste i tako ostati zapažena politička snaga. Za razliku od Milanovića koji svoj politički autoritet zasniva na proklamativnom obrascu po kojem je on taj koji «zna» što je najbolje držeći se suviše sa strane, Bandić se ne bavi velikim riječima. On je uvijek u akciji ističući kako radi «ono što može» u zadatoj situaciji, i tako stiče političke bodove vežući za sebe i svoje obrasce ogroman broj zainteresiranih suradnika pretvarajući ih istodobno u svoju političku pastvu bez obzira na to kakvo je ustvari njihovo prvotno političko opredjeljenje. Za razliku od milanovićeva SDP-a kao narječja forme i klasična ideološki formalizirana obrasca koji  je aktivno besplodan, bandićeva grupa pretpostavlja se već apriori kao pragmatično interesno društvo koje  na svaki način nastoji riješiti pretpostavljene probleme, a naročito zato što iz toga izvlače političku i svaku drugu korist. Pitanje je tek do koje će mjere ta utilitarnost Bandića i njegova tima iritirati stanovitu odioznost u javnosti, i tako mu ustvari odmoći u prestojećim izborima. U svakom slučaju radoholičarski politički aktivizam Milana Bandića sadrži i jednu populističku notu, naravno ne onako sveobuhvatnu i masovnu kakva se očitovala u HDZ-u dr. Franje Tuđmana, ali ipak dovoljno otvorenu da se i na temelju najnižih političkih formula steknu simpatije u širokom sloju obespravljenih i osiromašenih slojeva društva. O tome svjedoče kako brojna kadrovska rješenja bez ikakva drugog doli tek jadnog političkog pripadanja kao pokrića koje je Bandić  instalirao u Zagrebu i brojnim lokalnim institucijama i tvrtkama, ali i njegov osobni primjer jer je on sam izgradio svoj politički krug. Bandić se u SDP-u grada Zagreba još devedesetih profilirao kao sine qua non iste organizacije, i sa toga mjesta uskoro postaje čelni čovjek grada Zagreba. Prisjetimo se i skandala kada je smijenjen sa te funkcije zato jer je pijan vozeći automobil bježao od policije. Još je skandaloznije kasnije «kažnjavanje» policajca koji ga je legitimirao i priveo, a koji je u svojoj službi kasnije šikaniran i zamalo izbačen iz policije. Već taj primjer upućuje na moguće objašnjenje njegovog aktualni odnosa, ili točnije sukoba sa Milanovićem. Dakako, ako već nije mogao postati predsjednik SDP-a, onda je po svemu sudeći prava prilika postati «predsjednikom» na uskoro upražnjenom mjestu predsjednika Republike. Sve u suglasju sa stihom poznate pjesme: «danas smo ništa, sutra bit ćemo sve».