Davno je prošlo ono doba kada je sa svakog zvučnika odzvanjala Johnnyijeva poruka iz naslova, i na koju smo se tada kao klinci palili, vjerujući u mogućnost olake izmjene slike svijeta i u neku bolju i drugačiju budućnost u kojoj će maltene svako godišnje doba biti ono iščekivano proljeće koje će promijeniti ljude i njihove osjećaje. Bilo je to doba kada te u odsjaju sumraka zaluđuju pogledi preko ruba onoga što vjeruješ da postoji, i kad želiš uči u furku koja je drugačija, pa makar pri tome ličio na Pankrte. U tom stilu bila je i izložba skulptura mog druga Borisa Leinera otvorena prošlog tjedna u Muzeju grada Čakovca. Poetika one prepoznate balkanske proklete sudbine tu se opet nameće u jednom drugom mediju, posve različitom od glazbenog. Njegove skulpture u kojima generalno nadahnuće ženskim tijelom nema nikakvu drugu zamjenu pravi je revival i povratak u gotovo mitsku opčinjenost ženom i njenim atributima. Lik Velike Majke nad maskom, izveden u bronci, kao jedna monumentalna minijatura,  moguće da je najbolja skulptura ženskog lika nastala u Hrvatskoj devedesetih. Pri tome, Leiner kiparski posve odudara od zgrčene i uvriježene kolotečine hrvatskog i regionalnog kiparskog svijeta, igrajući se sa formom i plastikom kipa, nastoji na jednostavan način nadmašiti potrošene uzore i osvjedočiti novine koje u jednom pogledu ipak zadržavaju bitne elemente klasičnog kiparstva, a s druge koketiraju sa novim tendencijama umjetnosti iako u njih ne ulaze nit na mala nit na velika vrata. Na to ukazuje i skulptura pjesnici, također bronca, u kojoj redefinira klasični obrazac skulpture kakav je karakterističan za hrvatsku modernu, no pri tome ostaje posve samosvojan i prirodan, gotovo sjetan.

Majstorstvo kiparskog rada pak pokazuju njegovi portreti Štulića, Arsena Dedića i Boška Petrovića, dok pak tematiziranje općeljudskih sudbina novih generacija najplastičnije dohvaća u radovima kao što je Jalova pjevačica (kao kontrapunkt Ionescuove Ćelave plesačice)  i Omladinka s mobitelom (tematiziranje kulta nove modernosti). Svježina ideja i radova ukazuje na težnju da Liener, iako mu ruke višu i nisu mlade, još uvijek slikovito projuri kroz grad bez opterećujuće patetike i sveprisutnog snobizma, da dočara onu poetsku i tajanstvenu magičnost ljeta u noći i  da  svojim kiparskim radovima bude prihvaćen, pa makar ostao tek stranac u prolazu, vječni pečalbar na rubu umjetnosti i novog vala koji nikako da prođe.